0,00  (0,00 kn)

Tvoja košarica

Sigurna kupnja
24. siječnja 2016.

Vanja i Sonja i Maša i još jedan

Piše Ana Zibar
Vanja i Sonja i Maša i još jedan – izvrsna predstava HNK Mala scena u Mostaru, u režiji Nine Kleflin, prema djelu Christophera Duranga, 14.01.2016. Može na Broadway! Desetak godina dolazim u Mostar, u taj poslijeratno pomalo oronuo ali neposrnuo, specifično produhovljen grad, koji me očarava ljepotom starine, upornošću ambicije i pitomošću studenata. I čeznutljivo […]

Vanja i Sonja i Maša i još jedan – izvrsna predstava HNK Mala scena u Mostaru, u režiji Nine Kleflin, prema djelu Christophera Duranga, 14.01.2016.

plavusin-dnevnik

Može na Broadway!

Desetak godina dolazim u Mostar, u taj poslijeratno pomalo oronuo ali neposrnuo, specifično produhovljen grad, koji me očarava ljepotom starine, upornošću ambicije i pitomošću studenata. I čeznutljivo svaki put tragam za kulturnim doživljajem koji najčešće odživim u kinu trgovačkog centra Mepas. A i to je fino! – rekla bi moja baka. A sada otkrijem kazališnu predstavu, u zadnji tren, na tri koraka od hotela, pa požurim skoro sat prije početka u nadi da ću uspjeti kupiti ulaznicu.

Uspješno! Pa čekam u foyeru podruma nikad dovršene zgrade, koja se od 1996. drži na dvije razine – podrumskoj i prizemnoj. Sve o povijesti, gradnji, temeljima, planovima, predstavama i glumcima iščitam sa zidova tog foyera, iz fotografija za povijest, ispratim glumce od mladosti do starosti u krilu vječnosti od Čehova do braće Grimm. I pomalo se smrznem, jer ne griju, porazgovaram s gospođom koja prodaje karte, ona me uslika na pustoj pozornici, bogato i maštovito namještenoj sceni koja se sprema uskoro progovoriti.

Pa dočekujem gledatelje, mnogo mladih, vesele zgodne studentarije pristale svakom drugom modernom europskom gradu i pokoji stariji par koji se natiskuje da među prvima uđe, jer ulaznice nemaju određena sjedala. Usput tko puši puši, jer tamo se to smije, i uz hladnoću siječnja neskrivenu grijanjem taj dim cigareta u zatvorenom javnom prostoru me podsjeća gdje sam.

Jedan „Bowie“ strši među gledateljima, dosljedno našminkan i feminiziran, meni ostavivši znak vremena u kojemu se događa o čemu pišem, da zapamtim tko je netom baš otišao sa životne scene, u stilu „dogodilo se na današnji dan“. A mostarska tolerancija ga ostavlja netaknutoga, potvrđujući svoju (multi)kulturu.

Slijede dva čina, dva i pol sata estetskog užitka, uvjerljive glume ali baš svakog aktera, zanimljivog scenarija, bogatog scenskog pokreta, dinamičnog performancea i tek ponešto slabijeg završetka. Ukupno ih šest vlada scenom u gotovo podjednako podijeljenim vremenskim dominacijama. I svaki od njih vrijedan je i posebnog hvalospjeva. Pa krenimo redom!

Ujak Vanja utjelovljen u Velimiru Pšeničniku Njiriću najstariji je član ansambla s, čini se, jednakom voljom i snagom ispred kao i iza ovoga vremena. On je besposleni niškoristi koji već u pedesetima proživljava starost, nerealizirani gay koji tek tu i sada izlazi iz ormara izazvan blizinom golotinje mladog muškarca.

On puši na sceni stvarnu cigaretu (i opet, neka se podsjetim gdje sam), očito stigmatiziran urođenom orijentacijom, inhibiran recentnom dugogodišnjom brigom za dementne roditelje i financijskom galantnošću mlađe sestre koja glumom negdje u drugome svijetu zarađuje za održavanje roditeljske kuće i za uzdržavanje brata, posvojene im sestre i donedavno starih im roditelja.

Vanja, Sonja i Maša obilježeni su imenima Čehovljevih likova, sasvim neslučajno, od roditelja profesora i kazališnih zaljubljenika, i iza tih imena kriju se zrnca i tračci jasnih ili skrivenih umjetničkih želja, talenata i pokušaja.

Sonja (Sanda Krgo Soldo)je posvojena sestra, bezlična stara frajla po navici zaljubljena u brata („nismo u krvnom srodstvu, posvojena sam, dozvoljeno mi je“), čiji se dnevni angažman sastoji u jutarnjoj kavi koju mu poslužuje i uz koju prazni uvijek iste prizemne frustracije i kumulirano nezadovoljstvo. Ona je odradila svoje životno poslanje i ostarjela njegujući zamjenske si roditelje da bi se sada, nikomu potrebna, našla utopljena u vlastitom očaju i zavisti prema Maši, mlađoj sestri s naoko ispunjenim životom glumice i pet puta udavane žene.

Maša (Jelena Kordić Kuret) je mlađa od sestre i brata, no ta je „mlađost“ već davno prestala biti mladost, a njen je formalno ispunjen život tek zbirka truda, rada, kompromisa, poluuspjeha i neprepoznate i nezahvalne stvarne odgovornosti za egzistenciju brata, sestre, roditelja i kuće. No tu njenu ulogu tek treba otkriti iza nametnute nam naperlitanosti, egocentričnosti i samoživosti utegnute starlete.

Kako se ne bi umorili neradeći, kuću čisti Cassandra (Nikolina Marić), neobična bedinerica koja ulijeće tjedno, teatralno unoseći strepnju od predviđanja kojima razbacuje svoje vidovnjačke moći, dok su Vanja i Sonja zaposleni iščekivanjem plave čaplje na jezercu uz kuću. Plava je čaplja njihova nada, njihova slamka spasa, glasnik daljina, neostvarenih snova, kontinuum njihovih života, spoj djetinjstva i starosti, znak da su još tu i da je sve na svome mjestu  (iako se više ni snova baš ne sjećaju).

Maša se pojavljuje neželjeno i donosi strah, jer kuća je njezina i ona ju prodaje, pa se tako poigrava sudbinom sestre i brata, nesposobnih za odgovornosti i promjene. Dovodi Špicka (Ivan Skoko), fenomenalnog mladca koji se prošetava scenom došavši ravno iz generacije „danas“ i „sutra“, u funkciji žive organske tvari koja zadovoljava Mašin izdišući libido i Vanjine uzdišuće oči. Oni svi glume tako uvjerljivo i spontano, da osjetiš potrebu o likovima razmišljati, suosjećati, kritizirati i pomoći.

Špicko se baca u sklek, izvodi zvijezdu, skida se višekratno i tako rajca požudu probuđenog starca i ocvale mu sestre. A on se snalazi gdje stigne pa s jezerca dovodi Ninu (Tina Laco) koja zaokruži šestorku glumačkog tima apsolutnom profesionalnošću tek mlade dive koja do kraja komplicira već zamršene odnose i unosi nove strasti, zavisti i zluradosti. Ona potvrđuje svijest o savršenoj glumačkoj interpretaciji svakog pojedinačnog lika koji unatoč originalnosti u tako ekstremnim različitostima uspijevaju održavati usklađenost scena, događaja i dijaloga.

Ona je nevino naivno naoko blentava, šiparica slijepa za zavisti i mržnje, gluha za podvale, koja iz te i takve slike lijepog mladog bezazlenog brbljavog uljeza izvlači poticajni duh koji prepoznaje usnuli spisateljski talent „ujaka Vanje“ (kako ga zove, aludirajući na poznavanje Čehova) i kao čovjeka ga tako reanimira a kao umjetnika otkriva, pripremivši čitanje njegovoga tajnog dramskog (futurističkog) teksta na kućnoj pozornici (Nina glumi molekulu u svemiru nastalu propašću Zemlje sudarene s meteorima).

Stari je glumac možda izgubio kontakt sa stvarnom stvarnošću, jer se čini da i ne glumi, on spontano zamuckuje gdje treba i kad treba, on upravlja očnim jabučicama sinkronizirano sa slinjenjem za mladim Špickovim tijelom. On prekida ritam dinamike radnje u trenutku kad „pukne“ zbog sukoba s nadošlim vremenom mobitela i poruka, „multitaskinga“ i novoga, neprihvatljivog mu (izostanka) bontona.

Tada afektivno očita bukvicu ovome svijetu, ne ulagujući se ni tijelu ni strastima,  i sve nas uzdrma glasom i izrečenime, a svoj lik vrati iz oblaka na zemlju, i čini se, naučit će hodati, konačno.

Sonja se, pak, ostvari na zabavi pod maskama, zasjeni dotad uvijek uspješniju mlađu sestru koju prevari vlastita samodopadnost, prepuštena plaćenim slugama mrskog gospodara. Pa ju tajnica (sasvim bizarnog imena Miško Piško), koja se, doduše, ne pojavljuje, već samo spominje, nagrdi neprikladnim kostimom Snjeguljice koja ostaje neprepoznata današnjoj mladosti.

Maša se tako vraća s razočarenjem nekih drugih likova iz bajke, zlih ružnih Pepeljuginih sestara, dok Špicko istodobno izmiče kontroli prateći mladu Ninu kojoj ni kostim tek Snjeguljičinog patuljka nije uspio poblijediti privlačnost mladosti, kroz mrak.

Kraj je malo razvodnjen, gotovo osviješten korekcijama prethodnih socijalnih devijacija, i sada sve sjeda na svoje pravocrtno mjesto, u skladu sa sociološkim, humanističkim pa čak i kapitalističkim main streamom. Mladac ih napušta odlazeći s dobi mu pristalom Miškom Piškom, poljubivši se pomirljivo sa svima, pragmatično nesvjestan bilo kakvih grijeha.

Maša odustaje od prodaje kuće i imanja oživjevši ljubav prema bratu, sestri, djetinjstvima im i vlastitoj jedinoj preostaloj obiteljskoj pripadnosti, spremna na suživot sa svojim godinama i realnim životom. Vanja pomišlja na posao kojime bi se konačno sam uzdržavao, dok Sonja, sada sasvim utemeljeno, mašta o udaji za udovca kojega je „upecala“ na zabavi. Cassandra je zadovoljna jer je „promijenila tijek događaja“, a Nininu sudbu konkretno ni ne naslućujemo, što nije ni nužno za takvu tek dozrelu mladost.

Tko su majstori ove scene? Tek velikom svijetu malo poznati glumci nedovršenog kazališta s one strane Europske unije, pristigli s glumačkih akademija istočnog Mostara, Sarajeva ili niotkud, s karizmom, talentom i izvedbom za Zagreb, London ili izravno Broadway! Off off, možda, ali ipak!

Lada Zibar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ako ste propustili

1. studenoga 2011.
11. listopada 2020.
14. svibnja 2017.
Fiksni tečaj konverzije €/kn: 7,53450
Copyright © 2020 Zibar Studio
lockusercartmagnifiercross