Što me je danas pogodilo

Dobro jutro radni narode 🙂 Utorak, jutro, budim se i spremam za posao. Kroz glavu mi prolazi sto stvari koje trebam danas napraviti, uz to nostalgija za djecom koju dok se spremam gledam kako spavaju i jedva čekam predvečer kada ću ih napokon vidjeti i družiti se s njima.

Spremljena sam i odlazim na posao. Kad god imam priliku na posao odlazim pješice, da malo prošetam jer na poslu ionako sjedim cijeli dan. Šetajući do posla susrećem se sa razno raznim ljudima i vidim svakakve situacije o kojima bi mogla knjigu napisati. Samo u jednom jutru je toliko doživljaja.

Takvo je bilo i današnje jutro. Putem do posla mi se po glavi motaju razno razne misli od kojih je jedna novac. Uvijek taj novac... Što treba mojoj djeci, što meni treba, koliko trebam zaraditi, itd. Razmišljajući o toj temi susrećem čovjeka koji je beskućnik. I tu kreću valovi emocija u meni.

Taj čovjek prodaje časopis Ulični Fajteri. Ne znam da li ste ikada čuli za taj časopis, ali radi se o časopisu koji isključivo prodaju beskućnici. Košta samo 7 kn, a na taj način beskućnici skupljaju novac za hranu i primarne potrebe.

Igrom slučaja je jedna moja prijateljica pomagala upravo njima, Uličnim Fajterima pa znam o kome se točno radi. To nisu ljudi koji su lijenčine ili neradnici, većina tih ljudi je školovana, ima diplome vrhunskih fakulteta, ali su ih u životu zadesile razno razne tragedije i sada su tu gdje jesu, bez krova nad glavom.

I tako gledam ja tog čovjeka dok sam mu se približavala, u rukama drži nekoliko časopisa i čeka. Čeka da li će ga itko primijetiti, da li će mu itko dati tih 7 kn, kojih je većini koja je pored njega prošla ništa i koje mogu odvojiti u svakom trenutku. Ali ništa, samo prolaze pored njega kao pored stvari, nitko da bi ga pogledao, a kamoli zastao.

Za mene je to toliko tužno, toliko jadno... Ja sam stala, kupila sam časopis i ostavila mu još nešto novaca. Samo sa tim što sam stala, čovjek je bio u šoku, a kada sam mu još nešto novaca ostavila od sreće nije znao kud bi, kao da sam mu ne znam što dala.

Mene to toliko rastužuje, ne znam kako vi koji ovo čitate, ali ja takve stvari jedva podnosim. Ljudi koji me poznaju, znaju da sam najviše opredijeljena napuštenim i mučenim životinjama, pa i nema priliku čuti da imam takvo razmišljanje i za ljude. Ali za životinje se najviše zalažem samo zato jer se one za sebe same ne mogu zauzeti i jer su najslabije.

Ljudi su ti koji se za sebe mogu zauzeti i uvijek nešto mogu napraviti. Ipak postoje situacije, kao i situacija ovog čovjeka koji prodaje časopise, iz koje se jadan očito ne može izvući. Ali ja vjerujem da jedom hoće.

Ono na što sam se zapravo htjela osvrnuti u ovom postu je to koliko ljudi uopće ne gledaju oko sebe. Koliko nisu svjesni svega što imaju, koliko su nezahvalni, koliko brinu samo o svojoj guzici.

Svi smo mi puni briga i svog posla, ali nekada se ljudi moji dragi treba osvrnuti i na druge oko sebe, posebice na one koji nemaju.

Od kad znam za sebe, od malih nogu se teško nosim sa nepravdom, napuštenim životinjama i beskućnicima. Meni je to toliko teško gledati, nositi se s tim da nažalost nemam milijune kako bi im pomogla.

Jedna od mojih dječjih želja je bila dobiti na lotu i za sebe ostaviti samo onoliko koliko mi je potrebno za život, a ostalo sve dati onima kojima je novac daleko potrebniji. Što bi ja sve napravila da imam novaca...

Užasava me koliko novaca u svijetu postoji i na što ljudi sve troše novac, koliko obijesti, koliko snobizma, ma fuj.

Pa me i ne čudi što se nekada ne mogu uklopiti u masu i pričati o toliko nebitnim temama za mene poput onih o skupim robnim markama, skupoj kozmetici, "poznatim i važnim ljudima", meni se od svega toga povraća.

Baš neki dan gledam po društvenim mrežama reviju koja se nedavno održala i ljude koji su bili tamo. Ti razgovori tko je što obukao, naslikavanja, itd. Ljudi dragi pa zar stvarno ne vidite neke bitnije stvari u životu, od toga tko je što obukao i koliko je to koštalo.

Čemu ta preseravanja? Jel se stvarno osjećaju bolje kada glume, kada na sebi imaju skupe stvari? To im stvarno pruža osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva?

Ma fuj. Kako i pričaju oni koji me najbolje poznaju, ti se nikada nećeš moći uklopiti u masu i taj svijet. Pa neću i ne želim! Dok god postojim želim se u slobodno vrijeme posvetiti bitnim stvarima, želim pomoći onima kojima je pomoć potrebna, želim svoju djecu naučiti tome. Radije bi se ubila nego sjedila po kava i tratila vrijeme pričaju o fancy temama.

Zato dragi moji koji ovo čitate, ovim putem vas samo želim zamoliti da kada god vas muče brige i nezadovoljni ste jer nemate više, pokušajte se malo sjetiti kako ima onih koji imaju daleko manje od vas i kojima niti u pola nije dobro kao vama.

Kada se ujutro probudite zahvalite Bogu na životu koji imate, zahvalite se na danu koji možete vidjeti, na zdravlju koje vas služi, a bez kojeg ne bi mogli, na obitelji koja je uz vas i koja je najvažnija u vašem životu, a sve ostalo je manje važno.

Baš dok pišem ovaj post uzimam torbicu u ruke da si izvadim žvaku i nalazim poruku svog dragog muža u kojoj mi želi prekrasan i uspješan dan i u kojoj mi piše koliko me voli. Ma što će mi više?! Hvala ti na tome ljubavi moja.

Živite život punim plućima i radite ono što volite! Život je prekratak da bi ga trošili na nebitne stvari. Ljubav je najvažnija, volite sebe i druge oko vas! A uz sve to se ponekad sjetite i onih kojima bi vaša pomoć značila više od ičega. Pomozite im i pružite im osjećaj sreće, koji će vam se vratiti dvostruko!