Jedna od najvažnijih posljedica upisivanja djece na brojne izvannastavne aktivnosti je opterećena obiteljska svakodnevica. Je li moguće naći zlatnu sredinu?
"Svjestan sam koliko je teška torba koju će moje dijete nositi u prvom razredu, a s obzirom na slabiju tjelesnu konstrukciju, mislim da je plivanje najzdraviji sport i neizostavan za njega. Moje dijete je puno energije pa su sportske aktivnosti izvrstan način da "usmjeri svoju energiju". Moje dijete pak ima problema s pažnjom i koncentracijom pa mislim da bi mu borilačke vještine poput Tae Kwon Do-a koristile da ih poboljša". A što je tek s kognitivnim razvojem, kreativnošću, jačanjem samopouzdanja, socijalne i emocionalne inteligencije? "Primijetili smo da naše dijete već u jaslicama pokazuje interes za engleski jezik. Susjedova kći ide u jednu vrlo kvalitetnu školu francuskog jezika. Sigurno su čitali o tome da su djeca koja sviraju bolja u matematici, pa zar ne bi bilo pametno upisati dijete u glazbenu školu prije nego počne osnovna?"
Roditeljima su danas dostupne brojne informacije o razvoju djeteta, roditeljstvu, optimalnoj prehrani, didaktičkim i senzoričkim igračkama, ali i o programima koji služe za poticanje dječjeg razvoja. Upravo ovi programi postaju zanimljivi roditeljima koji imaju djecu u dobi od četiri ili pet godina. Škole stranih jezika, razni sportovi, posebni programi u vrtićima i drugim organizacijama samo su neki od mnogih koji se nude roditeljima i zbog kojih se mogu naći u nedoumici. Stručnjaci i istraživanja govore o važnosti ranog razvoja na oblikovanje ličnosti, razvoj mozga, koordinacije, pažnje, samopouzdanja, bogatstva rječnika i sl. Slijedom tih naputaka, izvannastavna aktivnost roditeljima se čini jednako važna kao i zdrava prehrana. Vrlo često razmišljaju na način: "Želim mu pružiti nešto više!" ili "Pa ne mogu to uskratiti svome djetetu! To će mu biti korisno." Osim toga, svjedoci smo visokih zahtjeva školskog sustava, pa roditelje često motivira i misao "da mom djetetu poslije bude lakše". No, ponekad roditelje povuče i to što primijete da je njihovo dijete vrlo talentirano za određenu aktivnost.
Zaista je u ponudi mnogo toga. Velik broj programa koji su na tržištu, namijenjeni su već i za djecu mlađu od četiri godine, a znanstvena istraživanja o tome da se mozak najbrže razvija upravo u toj ranoj dobi idu im u prilog. Vide li roditelji od šume toga što im se nudi drveće koje je stvoreno baš za njihovo dijete? Boje li se da će zakasniti i da će nešto propustiti u svom odgoju? Žele li mu dati više prilika nego što smo sami imali? Gledaju li na svoje dijete kao ljudski resurs u koji od malena treba ulagati? Brojna su to pitanja koja si roditelji mogu postavljati prilikom donošenja odluke na koju aktivnost će upisati dijete.
U savjetodavnoj praksi stručnjaci se sve češće susreću s obiteljima čiji je raspored "prenatrpan". Roditelji, rastrgani između posla i obiteljskih obveza, trude se naći i vrijeme za prijatelje, obiteljska druženja, neku svoju tjelesnu aktivnost. Djeca su u sličnom položaju. Kada nisu u školi, zaokupljeni su vrlo zahtjevnim domaćim zadaćama i nizom izvannastavnih aktivnosti. U svojoj praksi susrećemo velik broj djece koja imaju i po 3 izvannastavne aktivnosti, a trend je takav da te aktivnosti počinju sve ranije, već u vrtiću. Jedna studija Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta Michigan tvrdi da su od kraja ’70-ih do kraja ’90-ih djeca u Americi izgubila 12 sati slobodnog vremena tjedno. Iako nedostaje podataka o sličnim istraživanjima u Hrvatskoj treba samo pogledati oko sebe da se vidi da i roditelji u Hrvatskoj prate ove trendove. U literaturi se često za ovaj trend koristi naziv "helikopter roditelji" koji dobro ilustrira nastojanja roditelja da što bolje usmjere svoje dijete, kao da "lebde" iznad njih. Roditeljska namjera je uglavnom dobra. Međutim, važno je da se roditelji zapitaju koje su posljedice toga i postoje li uopće?
Posljedice svakako postoje, a prva od njih je da djeca nemaju dovoljno vremena za slobodnu igru. Igra je osnovna dječja aktivnost prijeko potrebna za dječji razvoj. Kroz nju djeca istražuju, razvijaju svoju kreativnost, ali i integriraju određena emocionalna iskustva koja su doživjela. Ako roditelji primijete da se dijete teško može igrati samo ili da teško ulazi u spontanu igru, to je znak da je dijete pod stresom. Pitanje stresa kod djece vodi do sljedeće posljedice. Važno je da si roditelji postave pitanje "Imam li dvostruke kriterije što se tiče vremena za opuštanje kod odraslih i kod djece?" Što se dogodi kada roditelji sebi uskrate vrijeme za opuštanje? To može dovesti do visoke razine stresa što ima reperkusije na fizičko zdravlje i psihičku dobrobit. Slično je i s djecom. U jednom istraživanju, koje je objavio KidsHealth.org 2006. godine, 41% djece u dobi od 9 do 13 godina izjavilo je da osjećaju da su pod stresom većinu vremena. Problemi sa spavanjem, umor i povlačenje, tjeskoba, umor, razdražljivost samo su neki od znakova koji ukazuju na preopterećenost i stres kod djece. I sami organizatori aktivnosti, želeći doskočiti toj nemogućnosti da djeca usklade sve izvannastavne aktivnosti, pojedine treninge stavljaju i kasno navečer. Stoga je važno da se roditelji zapitaju: "Gdje je granica?"
Jedna od najvažnijih posljedica upisivanja djece na brojne izvannastavne aktivnosti je opterećena obiteljska svakodnevica. Dani opuštenog obiteljskog druženja kada smo najčešće igrali društvenu igru ili razgovarali, ustuknuli su upravo pred "razvažanjem" djeteta od jedne do druge aktivnosti. Nerijetko se može čuti da je obitelj okupirana do kasnih večernjih sati, kada ne preostaje ništa drugo osim večernje higijene i spavanja. Razgovor s vlastitim djetetom i zajedničko provedeno vrijeme je esencijalno za razvoj djetetova identiteta, odgovornosti i samopouzdanja. Razgovor roditelja i djeteta najčešće počinje tek nakon što su roditelji dogovorili sve "operativne stvari" poput toga što treba nabaviti za školu, je li zadaća napisana, na koji rođendan dijete treba ići za vikend i sl. Kroz razgovor s djetetom roditelji zapravo mogu "upoznati" svoje dijete za što je potrebno vrijeme. Tada dijete ne samo da dolazi u kontakt s roditeljem, nego tako upoznaje i sam sebe.
Zlatna sredina
Uzevši u obzir sve argumente vjerujemo da će se roditelji zapitati: "Gdje je zlatna sredina i koji je optimalan broj aktivnosti?" Odgovor će naći u razgovoru s djetetom te praćenju ponašanja i raspoloženja svog djeteta. Odluku o tome koju aktivnost odabrati i gdje je gornja granica nakon koje dijete postaje preopterećeno, najčešće će im dati samo dijete, ako ne verbalno onda kroz svoje ponašanje. Naravno, ako su ga roditelji spremni slušati i vidjeti. Roditelji često imaju ideju da oni znaju što je najbolje za njihovo dijete. Ali odluke treba donositi imajući u vidu dijete jer djeca se rađaju sa znanjem o vlastitim granicama, prepoznaju kad su umorni, kad su gladni, kad im je hladno i sl. Ako roditelji sumnjaju da njihovo dijete zna što želi i što može, važno je da provjere s njim i direktno ga pitaju što misli o pojedinoj aktivnosti i kako se osjeća kada odlazi i kada se vraća s pojedine aktivnosti.
Umjesto zaključka prenijet ću jedan razgovor koji sam imala s petogodišnjacima u vrtiću. Jedan po jedan počeli su se hvaliti koji od njih ide na sportsku grupu. Zatim ih je nadglasala skupina djevojčica koja ide na ritmiku, a onda su se javili i oni koji idu na plivanje. U trenutku kad su nadmoćno prevladali oni koji idu na dvije aktivnosti (neki sport i engleski), sve ih je "pobijedila" jedna, već vrlo elokventna djevojčica, rečenicom: "Ja idem i na balet, i na engleski i u glazbenu." Kad sam joj odgovorila: "Blago tebi.", uzdahnula je: "Što mi je blago? Ja kod kuće ne stignem ni sjesti."
Preuzeto sa Roditelji.hr
Foto: vereinballschulle/PixaBay