0,00  (0,00 kn)

Tvoja košarica

Sigurna kupnja
29. srpnja 2015.

Kako su me povijali psi

Piše Ana Zibar
Lipanjsko jutro, 2002. Sama sam u Osijeku, još smo u fazi preseljenja iz Zagreba. Sinoć sam doputovala, kasno navečer, moji ostali, ja moram raditi. Radimo od 8h, budim se prije 5, sama, malo usamljena, ali ujutro nikad malodušna. „Kraljica jutra“, tako me zove muž. Ujutro je cijeli svijet moj. Tog dana sam i dežurna, neće […]

Lipanjsko jutro, 2002. Sama sam u Osijeku, još smo u fazi preseljenja iz Zagreba. Sinoć sam doputovala, kasno navečer, moji ostali, ja moram raditi. Radimo od 8h, budim se prije 5, sama, malo usamljena, ali ujutro nikad malodušna.

osijek

„Kraljica jutra“, tako me zove muž. Ujutro je cijeli svijet moj. Tog dana sam i dežurna, neće me biti kući do sutra. Pa uobičajeno pijem jutarnju kavu i smišljam kako ću još prije posla, i prije dežurstva, dakle, još otrčati svoju rutu oko mostova. I sva sam nekako ponosna na sebe i svoju pametnu ideju. Ma, pripametnu, rekla bi moja baka. I još dodala: - Nu,mene! I tako ja izletim iz kuće, skoro preletim do Drave, a vrijeme divno, toplo, grije te Sunčevim dahom, al' stvarno, žuti se zrak od sunca oko tebe.

A Drava mirna, kao nepomična, vjetra ni daška, zrcali se na površini sve oko nje, od neba do mosta i pokoje ptice. Grad pust se budi, nigdje nikoga. Samo ja trčim, pripametna. Nitko kao ja! Svi drugi ili glupo spavaju ili još gluplje puše jutarnje cigarete. A ja?! Ma sto ću bar godina živjeti ovako pametno! I vrtim si ja tako te svoje jutarnje samouvjerene filmove, vrtim i druge, svakakve, uglavnom uživam u ovim trenucima, sama sa sobom. Tada obično resetiram misli, defibriliram poremećaje ritma, izbrišem stranputice, a nadasve se nadišem.

Punim plućima, do zadnje alveole, odlijepim ju i napušem. Pa mi krv valjda poprimi karmin crvenu boju od saturacije kisikom. Pa prijeđem Kopiku pa pješački most, pa tek negdje kod Iktusa sretnem Finglerove kako šeću. Još netko budan u ova doba! A tek pametan! Pa poslije njih još jednog sirotog s visokim indeksom tjelesne mase. Valjda skida kile jadan.Ja sam samo u šorcu, lovim boju, ma sto koristi od mog jednog postupka! Prolazim Tvrđu, mimoiđem se s Fajlom, šeće u suprotnom smjeru, prema gradu.

Prođe mi kroz glavu onako malograđanski iz kojih ga sve priča znam. Brzo i nezanimljivo, i sve nekako u isti mah, sjetim se da je iz mog starog nebodera, da je jednom kod moje sestre prizivao duhove s Višnjom i da vodi azil za pse. I začas zaboravim na njega i vratim se u moje cijenjene misli. A kad ono! Između Tvrđe i cestovnog mosta, po promenadi, meni u susret, čopor pasa lutalica.

Misli mi uhvati panika, sudaraju se sa strahom, hoću li u Dravu lijevo ili ravno u pseće ralje, u smrt?! Tako pomišljah i osjetih sintagmu „umrijeti od straha“ doslovno. Ne stigoh ni posljednju želju poželjeti niti se s posljednjom misli oprostiti. Tako je valjda i drugima pred brzo nastupajuću katastrofu.  A onda pogledam desno i ugledam spas. Prašnjavim utabanim zemljanim putem od ceste prema promenadi, između mosta i Tvrđe, spušta se biciklist.

Bit će radnik, ide kući iz noćne smjene. Pa tko bi u to doba, i kamo?! Tako nekako čovjek i izgleda. Mlad je, može mu biti 35, djeluje umorno, vozi polako. U trenu skrenem desno, potrčim prema njemu, popnem se na njegov prtljažnik, stojim na njemu, zagrlim čovjeka straga, oko vrata, da ne padnem, ponavljajući: - Oprostite, oprostite! Uto su me psi već sustigli i krvožedno zalajali oko nas. A čovjek, siromah, ne shvaćajući situaciju, samo reče: - Ma ne bi oni za Vama da Vi niste potrčali! -  ne shvaćajući da ja nisam potrčala, nego da ja trčim, joggiram.

Pa tko bi lud bio budan u to doba ako ne mora!? I još trčao ako ga ne gone! Malo sam se ja tako s njim provozala, psi su otišli, još jednom sam se ispričala, i pretrčala most do kuće. A siroti čovjek je valjda nakon noćne smjene mislio da sanja, kad je nepoznata plavuša skočila na njega i objesila mu se oko vrata. Tresla sam se od straha. I nisam si uopće više bila pametna.

I donijela sam tri životne odluke:

1. Neću više nikada trčati ujutro kad nikoga nema.

2. Trčat ću uvijek u dugim hlačama.

3. Nosit ću sa sobom sprej protiv pasa.

Sljedećeg mjeseca mi je bio rođendan i moji su mi na poslu kupili taj papreni sprej. Nikada ga nisam upotrijebila. A prijateljica Jaca mi je čuvši za događaj objasnila kako Fajl namjerno dovodi gladne kerove iz azila da napadaju građane kako bi grad vratio subvencije azilu, koje im je nedavno ukinuo. No comment!

Autor: Lada Zibar/Foto: Vladimir Zibar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ako ste propustili

1. studenoga 2011.
1. studenoga 2011.
Fiksni tečaj konverzije €/kn: 7,53450
Copyright © 2020 Zibar Studio
lockusercartmagnifiercross