Pet dana Barcelone, izleta iz svakodnevnog života, obojanih s puno serotonina u krvi, u pravo vrijeme na pravom mjestu. Društvo je dobro, nenavikli jedni na druge, a opet ne baš nepoznati. Kolege s mora, on je nešto mlađi, drag, duhovit, pametan i dobronamjeran. Duh ekipe, u zabavljačkom smislu. Kolegica, tek malo starija od mene, ponešto rezerviranija, odmjerena, fina.
I zadnja u ekipi je mlađa kolegica iz metropole, također prilagođena ovom društvu. Ponešto oštrija, malo rigidnijeg guarda, najmanje prijemčiva za različitosti u radu s kojima smo se susreli kod katalonskih liječnika. Kod svake nesukladnosti malo se ukoči, zastane, složi izraz superiornog čuđenja, skoro kao kad policajac otkrije sumnjivo ponašanje koje mu omogući da bude na tragu zločina. A u sljedećem trenutku već prihvati različitost, ali samo iz sažaljenja, u stilu „Oprosti im jer ne znaju što čine!“.
Dočekuje nas na aerodromu Dolores, vodička. Saznajemo da je zaposlenica agencije u sklopu velike robne kuće. Malo je neobična likom, kao relikt neke djece cvijeća iz sedamdesetih, neodređene dobi, u rasponu od 45 do 55 godina. Duga sijeda (boje mišjeg gnijezda) lagano valovita prljava kosa, davno oblikovana. Nenašminkana, neuređena, mršava. Draga, profesionalno nasmijana, relativno zanimljiva.
Katalonci nisu Španjolci i iz malo naših druženja s njima shvatiš kako jednolično politički dišu. Svoje separatističke stavove ne kriju. Po prozorima zgrada su katalonske zastave kao znak političkog opredjeljenja. Objašnjeno nam je da su izgubili na referendumu o otcjepljenju zbog toga što je dio stanovništva sustavno naseljavan Španjolcima za vrijeme Francovog režima, pa su se „miješali“, tako da sljedeće generacije nisu samo Katalonci, a ti su skloniji Španjolskoj.
Španjolci su ih osvojili prije kojeg stoljeća, nepreboljeno. A Katalonija je izgleda ekonomski jača od ostalih pokrajina i nema baš interesa dijeliti. Katalonski je za vrijeme Franca bio zabranjen u školama, a nakon njega se polako ponovo uvodio.
S Dolores napuštamo aerodromsku zgradu, tražimo naš prijevoz. Čeka nas bus, veliki, standardni, za nas četvero, plus Dolores. Da ne povjeruješ, je li moguća isplativost ovoga? Dovozi nas u hotel, manji, svidljiv, funky, na izvrsnom mjestu, iz sobe gledam u Sagradu familiu.
Večer provodimo gledajući fontane na Montjuicu koje mijenjaju boje, samo u određenih par sati, određene večeri određenih dana. Imamo sreću s timingom. Cijeli je kompleks napravljen za Međunarodnu izložbu dvadesetih godina prošlog stoljeća, a završava zgradom na vrhu brda koja imponira kao dvorac, davnijeg datuma. Ali nije, i to je izgrađeno istodobno kad i fontane. Turista je mnogo, na tlu se prodaju šarene laže koje svijetle, lete, skaču, ali i nepomične, poput marama i lepeza. Stišćem torbu, paranoidno.
Putem do bolnice ujutro pamtimo put, kao u Ivici i Marici, samo ne s kamenčićima nego po nekim uličnim lampama, vintage izgleda. Bolnica nije daleko, desetak minuta od hotela. Dolores nam pokazuje restoran po imenu Firo u kojemu ćemo ručati toga i sljedeća tri dana, od njega do prelijepe bolničke zgrade ima stotinjak metara. Zgrada je posebne arhitekture, lijepa i savršena kao sve što je starije od sto godina. Slikamo se ispred, ne znajući još da to nije naše odredište.
To je negdašnja bolnica Sant Pau, sada muzej, a mi idemo u novogradnju iza kompleksa stare bolnice. Jer to je kompleks od desetak većih zgrada i još toliko manjih objekata. Friendly vrt između kuća, narančina stabla puna plodova (te rane naranče su samo za pekmez, kaže kolegica iz metropole). Imaju i crkvu, nismo ulazili. Zadnjeg dana nas je profesor koji nam je bio domaćin vodio po staroj bolnici. Sagradio ju je lokalni čovjek (Pau, Pavao) koji se obogatio negdje preko oceana prije 105 godina.
Angažirao je izvrsnog arhitekta koji je u stilu najboljih majstora (ne tako funky kao Gaudi, ali na toj razini ljepote, bogatstva u ljepoti, estetskog obilja). Pa je ta i takva bolnica bila bolnica do prije pet godina, a potom je postala muzej. Šećemo zgradama, bivšim odjelima, nisu još svi završeno preuređeni u muzej. Profesor je tu radio, dežurao, zna svaki ćošak. Zidovi, stropovi, ukrasi, svaki ima priču, nije to samo estetska slučajnost, u svakoj je prostoriji mnoštvo arhitektonskih dekoracija koje pričaju povijest medicine, a profesor ih sve zna.
U podrumu projiciraju filmiće po zidovima, prikazujući bolesnike i osoblje, na nosilima i u kolicima, kako prolaze tim istim hodnicima, kao nekad. U filmu dva dečka na jednim nosilima igraju pito pito (kao šijo šete). Bijaše čitavo krilo podruma za besperspektivne, umiruće. Profesor je, bit će, 55 godina, jer je završio osnovnu školu u godini kada je umro Franco. Visok je, crnokos, feš, mladolik, uređen, fin i nekako tihog aspekta, iako zapravo stalno govori, lijepo, kao da čita, uz puno srca i duha i stava.
Riječi, a valjda i misli, teku mu jednim tijekom, bez turbulencija (s kojima se ja vječno borim). Kada nas vodi po Sagrada familiji ne smije gestikulirati niti išta pokazivati rukama. Jer toliko zna o crkvi da su ga jednom optužili da radi na crno kao vodič, tražili su ga vodičku akreditaciju. A Argentinci kojima je pokazivao (doktori na preceptorshipu kao i mi) su mu odmogli izjavivši redarima da ih baš profesor vodi. Što je bilo i istina, in a way.
Satima hodamo oko Sagrada familije i u njoj. Svaki je detalj neobičan i estetski poseban, a ovdje značenja nisu priče nego cijeli roman. U Gaudija sam zaljubljena još od pretprošlog boravka. Padam na pasionirane ljude, gotovo autistične od posvećenosti svome zvanju. Gaudija je Bog obdario genijalnošću, a motive mu je odredio život. Siromašno bolešljivo seosko djetinjstvo i iskrena vjera u Boga.
Po crkvi i u crkvi, u zidovima, stupovima, stropovima, po krovu i tornjevima, oko vrata i svugdje, kriju se ili se jasno vide, gotovo guraju, sveci, životinje, biljke, slova, riječi, sve Božje pojave, s obitelji, prijateljima, neprijateljima i poznanicima. Kornjača barska i morska. Znakovi zodijaka (moraš ih pronaći u šumi ornamenata daleko gore iznad pogleda). Penjemo se u toranj liftom i kada stignemo gore sjetim se da se bojim visine.
Pa nemam ništa od predivnog pogleda na Barcelonu kroz male prozorčiće spuštajući se spiralno, gledam preda se, nešto mi mutno, od užasa - straha, panike, negdje na pola puta shvatim da imam sunčane naočale u polumraku koje od polumraka prave mrak. U podrumu crkve je bila misa i Gaudijev grob. Svečanost prolazna uz pijetet trajni.
Profesor s nama ruča svakoga dana u Firu. Pijemo Sangriju, preukusna je. Smjelo joj se prepuštamo, a profesor se čudi kako ju izvrsno podnosimo. Jedemo finu, nama neobičnu, hranu, kao da smo u drugom dijelu svijeta. Profesor nas zabavlja pričama, o povijesti katalonskoj, o tome kako se pravi najbolja šunka, kako su vlasnici restorana Južnoamerikanci, govore španjolski a ne katalonski.
Zovu se Fidel i Rosa, otuda Firo. Fidel nije uobičajeno ime u Kataloniji. Profesor je izuzetno zanimljiv, ima enciklopedijsko znanje o mnogočemu, pun je interesa i duha. Za jedan je kongres organizirao tečaj nekog plesa, ne sjećam se kojega, a potom, uz večeru, taj ples i natjecanje u njemu. Priča kako su drugi put išli na kongres nekamo preko oceana i kao iznenađenje održali sva predavanja u avionu.
Navečer imamo večeru svake večeri u drugom restoranu. Različiti su ti restorani, po svemu. Jedan otmjen, drugi kvartovski, jedan talijanski (malo čudan odabir, jesti u talijanskome restoranu u Barceloni). Društvo nam pravi Dolores. Bude ugodno, uvijek još nešto zanimljivo čujemo o katalonskim specifičnostima, povijesti, politici i običajima, hrana je izvrsna, Sangrija nezaboravna. Iako, najbolja je u Firu.
Zadnju večer smo jedini u restoranu, svi gledaju neku važnu utakmicu. Profesoru su utakmice važne. I važna mu je Katalonija. Politički je jasan kao i Dolores. Jedne je večeri igrao PSG (francuski nogomrtni klub) protiv Barcelone pa sam ga zafrkavala da imaju šanse samo zato što je Ibra (Zlatan Ibrahimović) suspendiran. A Ibra je „pola“ Hrvat. Ma znam ja da on nije nego švedskog identiteta, po samoosjećaju, ali smijemo ga malo svojatati. Kad je već tako nepobjediv.
Vraćamo se s večere u hotel uvijek taksijem, budemo preumorni od cijelog dana. A stižemo i po dućanima između svega. Ja tražim neki duhan s latakijom, za muža za lulu, što god to bilo. Ne nalazim. S profesorom smo razgledali i stari grad, četvrti sam put u Barceloni, a skoro kao da je prvi, s obzirom na popratne povijesne priče kojima nas je profesor počastio. Pokazao nam je i gdje se kupuje najbolji turron, slatkiš sličan halvi, njihov brend.
Nisam baš neki političko-povijesno-ekonomski stručnjak, ali mi se nekako ne čini da je Španjolska baš tako puno razvijenija od nas, prema onomu što znam iz medija. Barcelona mi se, međutim, čini puno sređenije mjesto od naših gradova, za jednu klasu iznad.
Bolnica u kojoj gostujemo je privatna, bavi se samo bubrezima. Svakodnevno imamo s njima „sjedeće“ i „hodajuće“ vizite, pa predavanje, u bolnici, pa ručak u Firu. Zafrkavamo se da nas iskorištavaju, da im je lako tako raditi, zovu nas da im rješavamo slučajeve. A stvarno je bio nekakav neobičan slučaj, pa je kirurg, novopridošli Talijan, došao iz Los Angelesa, zapisao sve naše dijagnostičke prijedloge. To nas je ponukalo da se nastavimo šaliti u tom stilu.
Profesor nam je objasnio strukturu organizacije transplantacije u Kataloniji, oni su u tome vodeći na svijetu (posljednjih godina im mala Hrvatska opasno konkurira). Zadnjega dana odlazimo u operacijsku salu gledati laparoskopsku donorsku nefrektomiju. Radi dječji kirurg, Talijan je umoran, operirao je cijelu noć, imali su nekoliko transplantacija.
Radi savršeno, bez suvišnih pokreta, gotovo beskrvno, vadi bubreg koji će biti presađen, služeći se optikom gledajući kroz tek male rupe u trbuhu. Ne dočekasmo kraj, ne stižemo. Pozivamo se doći opet, profesor nam duguje još jedno predavanje. Šalimo se da petkom rade samo do 14h jer mi odosmo u četvrtak popodne. Pa im nema tko rješavati slučajeve.
Foto: Lavinia Marin/Freeimages