0,00  (0,00 kn)

Tvoja košarica

Sigurna kupnja
2. listopada 2015.

3In memoriam

Piše Ana Zibar
Ne sjećam se kad je počela pušiti. Mislim da je pušila otkako ju pamtim. Jugoslaviju, u crvenoj kutiji, s jedne je strane naziv  bio pisan latinicom, a s druge ćirilicom. To su bila prva ćirilična slova koja sam naučila (uz Beograd filter stari, koji je tata pušio). Nekako su mi svježija sjećanja poslije 1980. U […]

Ne sjećam se kad je počela pušiti. Mislim da je pušila otkako ju pamtim. Jugoslaviju, u crvenoj kutiji, s jedne je strane naziv  bio pisan latinicom, a s druge ćirilicom. To su bila prva ćirilična slova koja sam naučila (uz Beograd filter stari, koji je tata pušio).

cigarete

Nekako su mi svježija sjećanja poslije 1980. U to sam vrijeme završila osnovnu školu. Tada je počeo bakin Alzheimer, ali nismo ga još zvali tim imenom. Sigurno je već tada cigarete nosila u čarapama, ispod štrupandli, kako je zvala gumice koje su joj držale čarape, od njemačkog izraza za držač čarapa - Strumpfhalter. Kad god bi pogrešno izgovarala stranu riječ, rekla bi da je to po dalmatinski i nije bilo šanse da prihvati drugi argument.

Nosila je drap vunene čarape, do ispod prepona, ljeti i zimi iste, a pričvrstila bi ih štrupandlama koje je morala sve više stezati jer je bila sve mršavija. Kad bi ih skinula, vidjeli bismo bijelu kožu na nogama kakva se više ne može vidjeti u toj dobi, možda još samo u beba. Sunce tu kožu nikada nije dotaknulo. A čega se sve moglo naći pod tim štrupandlama! Cigareta, gumica, papirića, a osobito vrećica. Kesica, kako bi ona rekla. Sličnih je stvari bilo i pod madracem kreveta na kojemu je spavala.

Nakon što je postala senilna, veći dio dana mela je dvorišnu cestu. To znači da bi metlom krenula od gornjeg dijela, odnosno pločnika uz javnu cestu, temeljito pomela javni pločnik, ako Bog da porazgovarala sa svakim tko prođe, mlađe posavjetovala da dođu kući do mraka poznavala ih zapravo ili ne (jedna je mala podstanarka iz susjedstva, učenica neke srednje škole,  vjerojatno u strahu i poslušala nepoznatu staricu, s obzirom na strogost kojom joj je priprijetila), svako malo upalila bi cigaretu, popušila do pola, nudila prolaznike cigaretom ili bi od njih žicala zaboravivši da ima svoje.

Potom se spuštala cestom niz dvorište žustro metući i pomalo pušeći. Kad bi završila, ponovo se vratila gore uz cestu pa, ako je sve bilo čisto (ta netom je bilo pometeno), protresla bi grane žalosne vrbe koje su padale prema našoj cesti i lovila lišće u zraku.

Između naše i susjedove kuće bila je živica. Voljela je viriti u njihovo dvorište. Jednom se u susjedovu dvorištu igrao Dragan, kumov sin, dječak koji je mogao imati desetak godina. Dozvala ga je kroz živicu:  - Dragane, imaš li? - pokazala je kažiprstom i srednjim prstom kretnju kao da između njih drži cigaretu i stavlja je u usta. Dječak je u čudu odgovorio pitanjem: - Šta? - Cigaretu -  s dugim naglaskom na „e“ odgovorila je baka.  - Nemam, bako, ne pušim - dijete će u čudu. - Da Bog da pušio! - ljutito i razočarano mu je odgovorila. A zapravo je istodobno pod štrupandlama imala cigarete.

Mama bi se pobrinula da ih uvijek ima pa joj je kupovala šteke koje je baka skrivala pod madracem. Onda se baka malo oraspoložila i opet obratila nesretnom Draganu: - Hoćeš li? - ponudila ga je cigaretom iz kutije koju je zgužvanu izvukla ispod štrupandli.

Jednom smo prilikom sjedile u dvorištu za stolom. Skuhala sam kavu i pozvala i susjedu, ženu u ranim dvadesetima, dragu i ugodnu. Družile smo se. Baka kao da nije voljela nikoga tko nije „njen“. Mislim da je to bio samo obrazac deklariranja. Valjda je još davno u djetinjstvu, na kamenu Dalmatinske zagore, kao u seriji o Matanu, u Studencima, kraj svetog Ilije crkve, bila naučena da tako treba.

Pomalo ljutito je pitala:  - A za kog je treća šolja? - Za Zdenku - odgovorila sam. - A što si nju zvala? Je li ona tebe zove? - frktala je poluuvrijeđeno. U to je Zdenka stizala niz našu dvorišnu cestu, vesela, nasmijana, zgodna, s kutijom cigareta u ruci. Baka je u sekundi promijenila mimiku ugledavši cigarete, a facijalne mišiće kontrahirala u izraz najljubaznijeg osmijeha.

Zdenka je sjela i odložila kutiju cigareta na stol. Baka je rečenicom: - E, ovako zgodnu, smiješnu, ženu još nisam vidjela - gledajući je u oči, skretala pažnju sa svoje ruke kojom je brzo ugrabila cigaretu iz Zdenkine kutije. Nasmijale smo se i pretvarale da to ne vidimo. Kad je Zdenka odlazila, baka ju je ipak popratila riječima: - Đava je odnija, mh, kakva li je! - poluglasno, tako da Zdenka ipak načuje.

Jedne hladne zime baka je cestu zamijenila terasom, ali ju nije mela nego prala. Terasa je bila velika, oko polovice kuće, a kuća je bila stvarno velika. Terasom se dolazilo u kuću i morali smo ju cijelu prehodati da bismo stigli do vrata. Uzela bi lavor vode i klečeći prala krpom, od jednoga do drugog kraja, pa opet iz početka. Zima je bila hladna, ali njoj to nije smetalo. Pokušali smo ju odvraćati. Nije se dala. - Mora se. Ne može se gledati 'nako prljavo - govorila bi. Pa opet iz početka. A znalo se lediti i friško oprano zalediti pa je bilo i proklizavanja i padova. Ali - „moralo se“.

Te je zime odjednom jednostavno zaboravila da puši.

Autor: Lada Zibar., Foto: sipa/PixaBay

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ako ste propustili

1. studenoga 2011.
15. siječnja 2015.
4. listopada 2015.
Fiksni tečaj konverzije €/kn: 7,53450
Copyright © 2020 Zibar Studio
lockusercartmagnifiercross